KULT PAMTI Što znači kad se i poslije 15 godina sjećate užeglo-metalnog okusa hrane? Znači da ste nažalost jeli u zagrebačkom Katedralisu

Jučer smo prošli kraj Katedralisa, restorana smještenog na samom uglu ulice Pod zidom s lijepim pogledom na zagrebačku Katedralu. Katedralis i je već neko vrijeme zatvoren. Na prozorima piše da ne rade zbog preuređenja. Otvore li se ikad više, bilo bi dobro da prekinu s doista sramotnom prošlošću.

Katedralis je, naime, prva turistička zamka u novijoj prošlosti zagrebačkog ugostiteljstva. U Katedralisu smo jeli dvaput. Prvo u ljeto 2005. godine, kad smo naručili pljeskavicu s ajvarom i đuvečom. Pljeskavica je bila premasna i polumrtva, ali definitivno jestiva. Đuveč je, međutim, imao užasno užegli i metalni okus, tipičan za one velike, desetlitarske limenke gotove industrijske hrane kakve se koriste u vojnim i studentskim kuhinjama. Starost takve hrane nemoguće je odrediti.

Bili smo prilično zapanjeni groznom razinom kvalitete sastojaka i kuhanja , pa neko vrijeme nismo svraćali u Katedralis.  Kad smo naposljetku skupili hrabrost da ga još jednom isprobamo, doživljaj nije bio ništa ugodniji. Ovaj smo put išli na sigurno, pa smo naručili biftek s njokama.

Biftek je bio kuhan a ne pečen. Njoke su bile jestive, ali nisu bile fine. Uz njoke smo dobili mljeveni sir iz vrećice, dakle jednako neprihvatljiv proizvod kao i đuveč iz ratnih rezervi tijekom našeg prethodnog posjeta. Na terasi nas je pozdravio vlasnik, koji je pitao što mislimo o hrani. Nismo se mogli suzdržati, pa smo rekli da je biftek pečen puno lošije nego što to bilo tko, tko voli i poznaje meso, radi kod kuće.

Čovjek nam je hladno odgovorio da svakom restoranskom kuharu treba barem tiusću pokušaja da ispravno ispeče biftek, a njegov kuhar eto još nije bio probio tu magičnu brojku. Usput govoreći, biftek u Katedralisu prije petnaestak godina koštao je punih 120 kuna, što je bilo skuplje od bifteka u ondašnjem Takenoku i Manu, i što bi danas koštalo oko 250 kuna. Tog smo sunčanog dana zauvijek prekrižili Katedralis ali smo, kako bi ostali u dodiru sa stvarnošću, idućih godina ondje slali naše prijatelje da se žrtvuju i da nas izvještavaju o eventualnim promjenama u restoranu. Svi su doživjeli jednako neugodna iskustva, pa nije pomoglo ni to što smo im nadoknadili troškove računa.

Neko su nas vrijeme mrzili. Danas je jasno da je Katedralis bio prva turistička zamka u Zagrebu. U međunarodnom hotelijerskom i restoranskom rječniku, restorani koji žele opljačkati turiste za koje se procjenjuje da samo jednom dolaze kod njih, nazivaju se tourist traps.

Jadran je prepun restoranskih turističkih zamki. U Zagrebu je taj jadni žanr pokrenuo Katedralis, jedan od najgorih restorana u sveukupnoj povijesti gradske restoranske scene. Zato smo osjetiili stanovito olakšanje kad smo se uvjerili da Katedralis više ne radi, jer je Katedralis zaista, i to namjerno a ne greškama, godinama diskreditirao zagrebačko ugostiteljstvo. U fenomenalnom prostoru na uglu ulice Pod zidom prema Katedrali, prije rata poslovala je prosječna srpska roštiljarna Aleksinac, a zatim kratko vrijeme gostionica i bar bankrotiranog HDZ-ova velemesara Mladena Jakopeca Pa se ondje prije više od petnaest godina uselio Katedralis, koji je bio neusporedivo gori od Aleksinca i od Jakopeca zajedno. Nadamo se da će idući zakupnik ovog atraktivnog lokala poštovati minimalna  pravila ugostiteljske struke.

Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.