Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Prateći trend koji je započeo još tamo davne 1789. godine u Francuskoj, ove subote, u periodu između dvanaest i četrnaest sati, i Zagrepčani su – reklo bi se napokon – izašli na ulice.
Isprovocirani valjda smirivanjem zemljine površine koja već mjesecima ne podrhtava te određenog smanjenja straha oko prisustva smrtonosnog virusa, u potpunosti su okupirali Bogovićevu ulicu, Preradovićevu, Cvjetni trg, djelomično i Margaretsku, a starija garda držala je položaj u Gajevoj – tamo oko Charlija koji samo što nije otvorio.
Slučajni prolaznik Bogovićevom, Albert Papo (102), izrazio je iznimno zadovoljstvo time kazavši kako bi volio da je ovako svaki dan, nedostajalo mu je to, a slično mišljenje izrazio je i njegov nasljednik u Bulldog pubu Zvonimir Soldo dok je promatrao tu obespravljenu masu u Ralph Lauren košuljama pastelnih boja i Burberry šalovima kako s jednom rukom u zraku, drugom na iPhoneu, izvikuju svoje parole.
‘Konobar, makijato s toplim mlijekom!’ i ‘Pitaj one tamo cure što će popiti!’, iskristalizirali su se na samom početku kao jedni od najvažnijih zahtjeva koji su dopirali od nezadovoljnih građana, ali nije nedostajalo ni tužnih životnih priča koje nikoga ne mogu ostaviti ravnodušnim.
‘Tu sam već 10 minuta, a nitko me nije poslužio…’, otvorio je svoju dušu pred televizijskim kamerama nezadovoljni gost, te dodao da već godinama ovdje svake subote pošteno ispija svoju bijelu kavu i sad se pita je li mu ovo hvala za to. ‘Jesam li se zbog ovoga cijepio?!’, podviknuo je na rubu suza.
Jedan drugi gospodin u bež baloneru, koji je tog subotnjeg popodneva također odlučio izaći na ulicu, zatražio je novine, ali kad mu je očito neki provokator zamaskiran u konobara donio pogrešne, neke koje ne pišu onako kako on voli čitati, naljutio se i glasno podviknuo da to što mu ovaj nosi nisu novine već – kako je to duhovito primijetio – slikovnica. ‘S tim ni rit ne bi obrisal!’, otkrio nam je zapravo i više nego što bi smo željeli znati.
Odgovorni su na zahtjeve iz mase odgovarali uobičajenim floskulama kako im je prvi radni dan nakon predugo vremena, da imaju samo dvije ruke i ne stignu sve sami ili, dosta često, kako to nije njihov rajon te da će sad doć’ kolega, ali okupljeno mnoštvo nije ni pomišljalo da prihvati njihova objašnjenja i šuplja obećanja pa su neki naručivali čak i drugu, treću rundu. O nekakvom povlačenju s ulica nije bilo ni riječi…’Ako bude potrebno’, reklo je njih desetak ulazeći u hotel Dubrovnik, ‘mi ćemo tu i prespavati! Mini bar imate, zar ne?’
—
Elem, centar grada je, sigurno ste primijetili, još od početka prošle godine bio sasvim pust. Građanima je poručeno da uslijed pandemije što manje izlaze iz svojih stanova te da ne borave u većim društvima kako bi se smanjila mogućnost zaraze.
Ispred katedrale utihnuo je žamor turista koji hvataju kadrove te monumentalne sakralne građevine ne bi li zauvijek zabilježili trenutak ispred impozantnog gotičkog zdanja i spomenika hrvatske kulturne baštine. Inače nezamisliva bez ljudi i buke, Bogovićeva ulica, nikada nije bila toliko pusta i tiha kao tih mjeseci. Ni Suki se, vjerujte mi na riječ, tih dana nije mogao sresti ispred Bulldoga. Utihnuo je i inače živahni Cvjetni trg na kojem su ostali šetati samo golubovi, a tramvajske stanice na Jelačić Platzu bile su posve prazne jer se nitko više nije žurio na posao.
Većinom su svi, kako se to moderno kaže, počeli raditi od kuće, penzioneri nisu izlazili jer su se bojali za svoje živote, a mladi jer, eto, nisu imali kamo ići. Sve je, naime, bilo zatvoreno!
Centar grada se doimao zlokobnim, ali istovremeno i nekako neobično spokojnim. Kao da je čitav grad na trenutak stao da se malo odmori od buke, gužve i žurbe, a ono malo ljudi što bi se moglo vidjeti na ulici – njih se od zaštitnih maski nije moglo prepoznati.
Prepoznati se kod ljudi moglo samo za živote i egzistenciju zabrinuti pogled iznad te jednokratne medicinske maske koju su koristili višekratno, a koji smo, uslijed zaustavljene gospodarske djelatnosti, nedovoljne i presporo komunicirane državne pomoći te nesusretljivih bankarskih i inih drugih službenika, prečesto viđali i u vlastitom ogledalu.
Pri tome, naravno, nismo mogli prići tim ljudima, zagrliti ih i reći im da ne brinu, kako nisu u tome sami, te da nam je svima isto i da će naposlijetku sve ipak nekako izaći na dobro. Morali smo, naime, i dalje paziti na fizičku distancu od dva metra te da ništa ne diramo golim rukama, a pogotovo ne – pazite molim vas kako ovo stravično zvuči – nečije tuđe gole ruke.
Ona alternativa koju su nam za to ponudili, da se pozdravljamo nogama i laktovima, nipošto nije mogla imati potreban terapeutski učinak za tu vrstu stresa.
Eh da, skoro sam zaboravio: jedan dan u tom prvom kvartalu godine snašao nas je i onaj neki pustinjski pijesak koji je prijetio da će nam, ukoliko napustimo svoje domove i izađemo malo na zrak, ući u pluća, pa čak i u krvotok, te će nam – kako su stručnjaci tih dana upozoravali – izazvati akutne i kronične respiratorne probleme, a moguće i teške kardiovaskularne poteškoće.
Jedino dobro u svemu tome bilo je to da smo već tada rijetko i nerado izlazili iz kuće pa nas taj pijesak iz pustinje Karakum nije mogao previše ugroziti, ali i sama ta činjenica da se strah od napuštanja vlastita četiri zida može smatrati nečim dobrim, pa čak i spasonosnim, dovoljno govori o razdoblju koje je prethodilo velikom zagrebačkom potresu…
Tako je, međutim, bilo u cijelom svijetu. Nigdje nije bilo dobro, pa tako ni ti naši prvi, poprilično loši mjeseci u godini ni po čemu nisu bili iznimka od onoga što se događalo u svim ostalim državama, a onda se, eto, dogodilo to nedjeljno jutro dvadeset i drugog ožujka. Odjedanput smo se, bez da smo to željeli, istaknuli po tome koliko nam je gore nego svima drugima čak i u ovom ‘novo normalnom’ svijetu.
I tu smo, eto, najgore prošli!
Ne samo da poput svih ostalih više nismo mogli izlaziti iz naših domova, a što sasvim sigurno nikome ne može previše odgovarati, već uslijed razarajućeg potresa koji je bez krova nad glavom ostavio na desetke tisuća naših sugrađana, više nismo, jebatga, mogli biti ni u njima!
Centar grada je preko noći napustilo desetak tisuća ljudi, ugostiteljski objekti nisu radili pa ništa u centar nije privlačilo ni one koji tu inače ne žive, a uslijed velikih oštećenja i mnogi poslovni subjekti zamijenili su svoje inače savršeno pozicionirane urede nekima na periferiji.
“Centar je gotov!“, moglo se tijekom protekle godine dosta često ćuti, i to uglavnom od onih koje je to na neki način veselilo jer, eto, možda sada njihov kvart živne pa im, tko zna, naraste i cijena kvadratnog metra nekretnine koju imaju u vlasništvu, ali bilo je i onih koji su to ustvrdili iskreno žaleći zbog te situacije jer su znali da to nije samo ogroman gubitak za grad kao urbanu sredinu, već i osobno za njih koji su itekako dobro svjesni svih ljepota koje nam je ta magična mikrolokacija svakodnevno pružala. Zajedničko im je, međutim, da su se i jedni i drugi – bez obzira koji su im bili motivi za tu tvrdnju – nevjerojatno prevarili.
Centar nije gotov! Baš naprotiv – nikada nije bio življi…Eno, baš gledam s prozora, čini se da se unutar Lenuzzijeve potkove, tog genijalnog urbanističkog rješenja koje je Zagrebu dalo atribut modernog grada i postavilo temelje za njegov daljnji razvoj, upravo budi novo hrvatsko proljeće. Uskočio sam stoga, odmah u svoju Pierre Cardin kožnu jaknu i, pridružio se svojim sugrađanima u njihovim nastojanjima da nanovo ožive centar grada naručivši dupli espresso. “I čašu vode!’, sjetio sam se u zadnji čas. “Sad će kolega…”, začulo se odnekud.
—
Atmosfera u gradu je do tada već bila dosegla svoj vrhunac i, osim mog prijatelja Krešimira Horvata, ekonomskog analitičara koji trenutno traži posao, djevojku i prodaje stan u Amruševoj, ali ukoliko nađe nešto od ovo prvo dvoje navedeno odustati će, kaže Krešo, od trećeg te zadržati stan, a pogotovo sada kada vidi da se situacija u centru drastično mijenja na bolje, primijetio sam da su na ulice izašle i neke slavne ličnosti. Reklo bi se – face!
Od pripadnica nježnijeg spola tu su bile Mia Begović, Olja Vori, ali i druge oku ugodne glumice, pjevačice i manekenke, a od predstavnika muškog roda – stalna muzejska postava…Štern se toliko smijao da je na trenutak morao čak i odložiti harmoniku na kojoj je do tada lagano svirao, a Ćiro Blažević – koji je za susjednim stolom snubio ruku dobrostojeće gospođe u Peltzmantilu – nije propustio prokomentirati kako je, citiram, Diki oduvijek bio usijana glava. Nisam siguran da se to ovome svidjelo, ali gospođa u Peltzmantilu je bila naprosto oduševljena. “Ćiro majstore!”, rekla je smijući se damski, a on, lisac stari, onako šeretski…(Mahnuo sam mu, usput budi rečeno, u znak pozdrava, ali on nije uzvratio. Ili me nije primijetio ili me, jebi ga, nije prepoznao kao svog dugogodišnjeg susjeda).
A bio je tu i onaj poznati ćelavi seksolog. Doduše, nije ulicom hodao normalno, kao i svi ostali, već i dalje na krilima svoga uspjeha ostvarenog prije više godina na fakultetu politologije kada je snažno istupio protiv neke stare američke bake koja je tamo držala predavanje protiv uvođenja spolnog odgoja u škole.
Gospođa je u međuvremenu nažalost preminula, a da li je to bilo od korone, ili je, kako si taj seksolog utvara, bilo sa koronom, ali od tog neviđenog poraza koji joj je nanio, znanstvena zajednica još uvijek nije postigla konsenzus. Razmišljajući valjda o tome, slučajno je nagazio na nogu jednom drugom, nešto većem i ćelavijem prolazniku, a koji mu je opsovao mater.
‘Mamu ti!’, rekao mu je, ‘Zar ne gledaš kuda hodaš?’ Ipak, kad je prolaznik uvidio o kome je riječ, brzo se ispravio: ‘Ma drugog ti roditelja…’, rekao mu je prolaznik ljutito, ‘roditelja 2 ti!’ Štern je ponovno morao odložiti harmoniku koliko se smijao…
Rodno itekako osviješteni seksolog je nakon toga brzo pretrčao cestu ne čekajući ni da se na semaforu upali zeleno svijetlo, a kamoli da nova gradska vlast, kako im se zločesto imputira u program, onom treperećem čovječuljku doda haljinu kako bi drugi spol znao da je prolaz također i za njih slobodan.
Istovremeno, za stolom ispred PIF-a sjedila je stara ekipa iz HRT-ove uspješnice ‘Peti dan’. Pričali su nešto jako pametno pa nisam uspio upratiti o čemu je sve riječ, ali kad je Ankica Čakardić započela temu o neprihvatljivost nekadašnjeg Sarkozyjeva čina izbacivanja Roma iz Francuske, zbilja sam se pokušao koncentrirati. Sve je bilo tako argumentirano, brzo, sadržajno i, na visokoj intelektualnoj razini, a zaustavila se tek kada im je za stol prišla mala Romkinja, tu neka naša domaća, i pitala imaju li možda koju cigaru da joj daju.
‘Bog će vam vratiti…’, rekla im je mala Romkinja onako automatski, ništa ne sluteći, a ovi samo što je nisu prebili koliko ih je uvrijedila spominjući Svemogućega. Onaj Srećko pogotovo! Brzo su malu Romkinju otjerali od stola i nastavili pomagati onima u Francuskoj.
Ni Giovani i Ivek nisu, nota bene, imali više sreće kod njih!
Jedan od njih je rekao da se ni kava od ovih gradskih žicara više ne može popiti u miru, te da je on neki dan jednome od njih umjesto zatraženih kunskih apoena ponudio kupiti kiflu, a nakon čega mu je taj isti rekao da si tu kiflu – pazite molim vas ovaj bezobrazluk – negdje zabije.
Od tih dosadnjakovića, složio sam se s njim, zbilja se više ne može popiti kava u miru. Ono, međutim, u čemu se s njim ne slažem je to da su žicari ti koji su smetnja u ispijanju kave, puno više me, naime, od njih smetaju ovakvi poput njega koje po centru grada još nitko nije uspio izbjeći.
S ovima prvima sam se već i naučio živjeti, neki su mi čak poput ove dvojice maloprije navedene postali i simpatični, te sam počeo uviđati njihov doprinos ritmu grada, ali na ove druge – dosadnjakoviće koji prosjacima umjesto zatražene kune ponude kupiti kiflu, a onda, kada ovi to odbiju jer, što će im, pobogu, kifla, s tom pričom udave sve oko sebe kada god se za to ukaže prilika – na njih se sasvim sigurno nikada neću naviknuti.
Zbilja su mi smetnja u ispijanju tog crnog, kofeinskog napitka koji se jednostavno više nije mogao konzumirati s kioska ili na pumpi…
—
Bilo je tu, jasno, još mnogo drugih slavnih ličnosti, ali osim što ne znam što rade, ni čime su zaslužili taj status, ne znam ni kako se zovu pa ih ni ne mogu nabrojati. Znao sam samo da će ih, čim pronađu slobodno parkirno mjesto, na ulice izaći još i više.
“Ima kod mene još mjesta!”, oglasio se i vlasnik garaže na Cvjetnom, također zadovoljan ovim subotnjim izlaskom naroda na ulice. Pogotovo onih koji su autom.
“Napokon!”, podviknuo je slavodobitni promatrajući prometni čep u Gundulićevoj ulici.
Uslijed svega toga, oko 14 sati, kad se sunce malo povuklo, okupljeno mnoštvo raspršilo se po novim taborima. Neki su otišli u Vinodol, drugi kod Bobana i u Carpacciou, a bilo je i onih koji su se zeznuli i završili prvo u Takenoku pa onda u Dubravici jer su zbog sirove ribe ostali gladni. Najvažnije je ipak bilo da su svi napokon mogli sjediti i u unutrašnjim prostorijama restorana, pa je raspoloženje uglavnom bilo veselo. Došlo je, međutim, i do nekih disonantnih tonova između okupljenima kada su se, poprilično gadno, zakačili oni koji su tvrdila da je najbolja patka u Šestinskom Lagviću s onim drugima koji su tvrdili da ne može biti ni sluga onoj iz Okrugljaka.
Situacija je u jednom trenutku čak i prijetila da izmakne kontroli, ali zbog brze konobarske reakcije ipak nije bilo potrebe za policijskom intervencijom te su se svi smirili čim su dobili još malo gemišteca. A, i krepka pileća juhica već je stizala za stol…
Ja sam do tada, osjećajući da sam sudjelovao u nečemu zbilja značajnom, potvrdi onoga čemu sam se i u najtežim prošlogodišnjim trenucima potajno nadao – da je centar itekako živ te da će opet biti kulturno, sveučilišno i turističko središte ovoga grada, ali i cijele Hrvatske – već bio pokupio svoje račune za kavu i vratio se u stan koji je, evo, i ovako od potresa oštećen mnogo podobniji za život od svih onih betonskih nastambi podignutih u kvartovima po kojima noga nekog austro-ugarskog arhitekta nikada nije kročila.
“Centar!“, podviknuo sam glasno podižući dva prsta u zrak, “Pobjeda!“
Kasnije su se građani organizirali preko društvenih mreža i dogovorili ponovno okupljanje u večernjim satima ispred Tesle u Varšavskoj, a nakon toga će najvjerojatnije u Alcatraz pa Sokol.
Kako se sve lagano vraća u ono “staro normalno”, a centar i najviše te najbrže, odlučio sam im se ponovno pridružiti – za šankom!
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
