Gužva na Okrugljakovoj terasi u neugodno vjetrovito popodne, najbolji je dokaz koliko smo se svi zaželjeli restorana

Prije tri vikenda kad je vrijeme bilo lijepo, toplo i sunčano, nismo uspjeli dobiti rezervaciju za ručak u Okrugljaku, najstarijem zagrebačkom restoranu. Jučer smo po jakom vjetru i ne baš ugodnom vremenu dobili stol zato što smo rezervirali dva dana ranije i zato što Okrugljak ima vjerojatno najveću terasu u Zagrebu, koja prima više od stotinu ljudi.

Gužva na Okrugljakovoj terasi bila je tolika da je čak i Božo Crnjac, vlasnik i zaslužni veteran hrvatskog ugostiteljstva, morao donositi i odnositi tanjure, i raščišćavati stolove. Potražnja za nedjeljim ručkom bila je toliko velika da je Okrugljakovo osoblje moralo na terasu iznijeti i stolice iz blagovaonice. 

Golema gužva na Okrugljakovoj terasi, u vremenskim uvjetima kad se inače ne ide na terase, pokazuje koliko su se Zagrepčani zaželjeli restorana. Samo jedan prolazak Teslinom ulicom, ne samo subotom nego bilo kojim danom u tjednu kada ne pada snijeg, jednako kao i gužva u Okrugljaku, uvjerljivo potvrđuju tezu da su restorani trenutno najvruća stvar u Zagrebu.

Utoliko se zagrebački restorateri ne trebaju bojati eventualnog novog lockdowna, jer će to zatvaranje trajati kratko, par tjedana, a zatim će gosti ponovo pohrliti u restorane i formirati liste čekanja kakve, zapravo, do ovogo proljeća u Hrvatskoj nismo vidjeli.

Kad je riječ o hrani, Okrugljak je pametno smanjio meni na dvadesetak jela, i nekoliko deserata. Za tradicijski nacionalni restoran više nije ni potrebno. Nedjeljni smo  ručak počeli obilnim salatama od divljih šparoga i mladog špinata, a nastavili i završili – jer su porcije glavnih jela bile prevelike da bi ostavile prostor za deserte – janjetinom s ražnja i perfektno pečenim biftekom koji, nažalost, nije bio poslužen na vrućem tanjuru. S obzirom na gužvu takve se pogreške moraju tolerirati.

Vinska karta ugodno nas je iznenanadila. Premda skraćena, ona je zapravo puno zanimljivija nego ranije. Kolarićev Coletti više je nego korektan izbor za pjenušac na čaše, a Nebbiolo Roberta Voerzia iz 2015. godine blizu je senzaciji.

Roberto Voerzio jedan je od najvažnijih vinara iz Pijemonta. Razne verzije njegovih barola koštaju milijune, a ovaj Nebbiolo za 480 kuna privlačan je uvod u svijet jedne od najplementijih talijanskih sorti: vino je aromatično, prepuno cvijeća i crnog i crvenog voća, bogato, puno a lagano, jako elegantno i lakopitko s obzirom na dosta tanina. Držati Voerziove buteljke, pa makar početne,    pitanje je višeg vinskog stila koji zaista nismo očekvali u tradicionalnom restoranu poput Okrugljaka.

Poslije  ručka poželjeli smo popiti još čašu crnog vina, pa su nas ponudili Testamentovim Babićem, što je također izvrstan izbor. Vrlo zadovoljavajući ručak na jednoj od najljepših zagrebačkih terasa platili smo oko 1300 kuna, što je sasvim primjerena cijena s obzirom na vina koja smo naručili.

Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.