Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Žene čiji izgled procijene lošim mogu raditi samo u kuhinji ili kao spremačice. One ne dobivaju povišice ni unapređenja. Žene koje ocijene ljepšima, žene s većim grudima i one s atraktivnim licima, raspoređuju se na pultovima da “klijenti imaju bolji pogled.” Ovako počinju eksplozivni novi izvještaji francuskih medija udruženih u istrazi o diskriminaciji i nasilju u McDonald’sovim restoranima u Francuskoj.
Na temelju iskaza 78 McDonald’sovih bivših i sadašnjih zaposlenika francuski StreetPress i Mediapart u suradnji s organizacijama McDroit i React mjesecima su istraživali uvjete rada u ovom fast food lancu. Rezultati istrage su sljedeći: 78 zaposlenika prijavilo je sistemsku diskriminaciju. Njih 37 (48 posto) tvrde da su bili žrtve seksualnog uznemiravanja. 32 zaposlenika prijavilo je moralno napastovanje (43,6 posto) koje je u velikom broju slučajeva potvrđeno kao okidač za depresiju. Devet zaposlenika prijavilo je seksualne napade (12,8 posto).
Odgovornost za ovo McDonald’sova centrala prebacuje na franšizere. Velika većina McDonald’sovih restorana nije pod upravom McDonald’sa nego neovisnih vlasnika. McDonald’s je lani imao velikih problema jer ga je nekoliko nacionalnih sindikata službeno prijavilo OECD-u zbog “sistematskoj izloženosti zaposlenika vulgarnim komentarima, seksualnom nasilju i uznemiravanju.”
Franšizeri su ugovorom obvezni slijediti precizne McDonald’sove propise o uređenju lokala, recepturama i organizaciji, ali dosad nije poznato da je ijedan izgubio franšizu zbog prijava za zlostavljanje zaposlenika.
“Ne znam više, izgubio sam sjećanje. Pao sam u tešku depresiju. Taj posao me ubio. Doslovno me ubio,” izjavio je za StreetPress bivši zaposlenik koji se predstavlja s Paul. Novinar je opisao da govori drhtavim glasom i često ponavlja riječi. Paul se u McDonald’su zaposlio 2016. godine, prvo u kuhinji “u grupi ružnih” kako su to govorili su restoranu.
“Svi smo to znali, bio je to dio posla,” kaže. Jedna od igara na poslu bilo je pregledavanje fotografija novih zaposlenika i pogađanje dokle će dogurati na temelju izgleda. “Stalno ste mogli čuti ovaj će raditi u kuhinji jer je ružan. Ova će biti na kasi jer je lijepa. Već po licu ste mogli znati kako će ih rasporediti, rijetko bi se dogodilo da ne pogodimo.” Paul je naveo primjer 40-godišnjakinje koja je dugo radila u McDonald’su na istoj slabije plaćenoj poziciji jer se nije uklapala u njihov standard ljepote.
“Puno djevojaka ju je ismijavalo i podcjenjivalo jer nije bila dovoljno lijepa za kasu,” kaže Paul. Za zaposlenike McDonald’sa izgled je mogao presuditi hoće li ili neće moći biti unaprijeđeni. Kvaliteta rada bila je sekundarna. “Nikad nisam dogurao dalje od slaganja sendviča,” kaže Paul, « Lijepe stavljaju naprijed, ružne stave otraga. Ružne ljude skrivaju.”
Nekoliko sugovornika detaljno je opisalo slučajeve seksualne agresije. “Normalno je da zaposlenici i menadžeri žene pitaju koje boje im je grudnjak i ne jednom se dogodilo da djevojke koje nose seksi rublje u boji pošalju u McCafé,” rekla je jedna bivša zaposlenica, “Prozirna bijela košulja je dio uniforme u McCaféu pa si tako osiguraju dobar pogled za cijelu smjenu.” U kuhinjama su razgovori još grublji. I menadžeri i zaposlenici komentiraju izgled kolegica, ali i gošći.
“Od sedam ujutro slušaš ovu bih okrenuo, ovu ne bih ni štapom, dobre su ti sisice, lijepo si se obukla…” svjedoči jedan zaposlenik. One koji u tome ne sudjeluju s vremenom izoliraju, ali zaposlenici trpe radi plaće.
Paul je ispričao i slučaj jedna “vrlo mlade” djevojke koja se u McDonald’su zaposlila neposredno prije lockdowna. Njen šef je otišao na njen Instagram profil i ispod jedne objave komentirao “zloćka”. Ovoga puta Paul je napravio screenshot i odlučio ga sačuvati kao dokaz. “Nije to bio prvi put, više puta su to radili s drugim zaposlenicama, ali sve su obrisali kad su doznali da sam ih vidio.” Paul se odlučio suočiti s autorom neprimjerenog komentara. “Meni je to bolesno,” komentira.
Početkom svibnja, kad se restoran ponovno otvarao nakon lockdowna, platio je. Nekoliko šefova i kolega prezirno mu je poručilo: “Daj otkaz sam, jer ovo za što nas optužuješ se nikad nije dogodilo.” Nitko nije stao u njegovu obranu. Ni prijatelji, ni kolegice koje je branio, Paul vjeruje da su se i sami bojali otkaza. “Oni eksploatiraju mladost, neobrazovanost i ovisnost tih ljudi o plaći, rade s njima što žele,” tvrdi Paul. Onda su ga 6. lipnja u 10:45 voditelj restorana, njegov pomoćnik i još dva zaposlenika čije ponašanje je prozvao, zaustavili ispred restorana.
“Ne zanima me što ću ti morati napraviti, ali ti ćeš dati otkaz. Ja nisam čovjek, ja sam zombi, “ urlao je voditelj unoseći se Paulu u lice. U prijavi koju je kasnije podnio centrali, Paul je napisao: “Nakon toga, trebalo mi je više od sat vremena da se vratim kući. Kad sa stigao srce mi je lupalo, teško sam disao. Za tjedan dana su mi dijagnosticirali anksiozni napad. To mi se dogodilo prvi put u životu.”
Dvadesetogodišnja zaposlenica pod imenom Johanna dobila je, pak, dijagnozu anksioznog poremećaja i depresije. Danas joj, kaže, obična reklama na televiziji može izazvati anksiozni napad. Sve je počelo u ljeto 2019. kad su je preko noći ostala bez “posla svojih snova” i grozničavo tražila bilo kakav drugi.
“Kad nemaš za stanarinu i hranu svaki posao je dobar,” kaže. Za nju je to bio posao u McDonald’su. Počela je raditi na kasi, ali nije dugo izdržala jer je teško podnosila vulgarne komentare kupaca i kolega. Jednoga dana, dok je radila u sali, grupa mladića joj je dobacila: “Voliš posluživati velike porcije, kujo?” Obratila se šefici, ali ova ju je ismijala i poslala natrag u salu. Slični incidenti su se ponavljali i to je, tvrdi Johanna, stvaralo dosta lošu atmosferu u timu koji je činilo 80 posto žena. I taj omjer nije bio slučajan, kako je otkrila nekoliko tjedana kasnije. Jednoga jutra
Johannu je iznenadio njen šef. Rekao joj je da je “za rad na blagajnama bira djevojke s velikim grudima jer to privlači goste.” Tada je shvatila zašto ona radi na pultu. “I ja imam velike grudi, osjećala sam se kao stoka.” Otada, šef joj se počeo češće obraćati seksističkim komentarima, primjedbama da žene ništa ne rade nego cmizdre i slično. Johanna se ponovno obratila voditeljici lokala, ponovno bez reakcije. S vremenom se izolirala od kolega. Svake večeri kad bi dečko došao po nju na posao prvo bi se isplakala. Krajem ljeta posjet liječniku ju je osvijestio.
Rodna diskriminacija i podjela posla prema izgledu, piše StreetPress, standard je u francuskom McDonald’su, potvrdilo je nekoliko desetaka njihovih sugovornika. Izvjesna Myriam u McDonald’su je radila deset godina. Radila je u mnogim njihovim restoranima, uključujući one na najprometnijim turističkim točkama u Parizu. Kaže da je svugdje viđala isto.
Svaka zaposlenica zadužuje uniformu sa suknjom ili hlačama. Izbor može biti presudan za izglede na poslu. “Ako poslužuješ hranu, šefovi ti često narede da nosiš suknju, ali i da našminkaš usta, da se depiliraš ovako i onako i da ne nosiš gaćice.” Neiskustvo i nesigurnost mladih zaposlenica i njihova ovisnost o plaći, ograničavaju mogućnosti djevojaka da se izbore s diskriminacijom.
“Daju nam jako uske suknje s tolikim prorezom da kad se penješ po stepenicama svi vide što se događa ispod.” Jedna je djevojka inzistirala da nosi samo hlače. “To je trajalo nekoliko tjedana, onda su počeli prigovori i pritisci. Zaposlenice jednog pariškog McDonald’sa su se udružile i uspjele okončati takve prakse, nakon dugih i teških pregovora s voditeljicom i menadžerima. “Objašnjavali su nam da oni samo misle na imidž firme, ali ja sam samo vidjela menadžere koji se s drugog kraja šanka deru Ajmo, smiješak ili Gdje ti je ruž, ponašali su se prema nama kao makroi prema prostitutkama,” rekla je jedna bivša zaposlenica.
Psiholog Jean-François Marmion, koji je slične slučajeve istraživao za knjigu “Psihologija lijepih i ružnih” (Éditions Sciences Humaines, 2020), smatra da incidenti nisu slučajni i da je riječ o sistemu. “McDonald’s se boji da će kupci višak kilograma kod njihovih zaposlenika povezati s proizvodima koje oni prodaju,” objašnjava, “ da će ih podsjetiti da McDonald’sova hrana deblja.” Što je u svom iskazu potvrdila i 25-godišnja sugovornica koja se predstavila kao Anne.
U pet godina koliko je radila u McDonald’su, zbog viška kilograma nije provela ni dana na blagajni “Bila sam zadužena za čišćenje sala. Znala sam da me skrivaju od gostiju ali morala sam raditi da mogu platiti račune,” kaže, “Kasnije su me premjestili na friteze, na mjesto gdje je radila još jedna djevojka s viškom kilograma.” Osim kilograma, o poslu i plaći u McDonald’su odlučuje i lice.
Simetrične crte lica, bijeli zubi, njegovane bradice za mladiće, velike izražajne oči, vitkost, plava kosa, aduti su koji zaposlenicima mogu osigurati bolje pozicije, unapređenja i povišice. Diskriminacija na temelju izgleda puno češće se odnosi na žene, iako Francuska od 2001. ima zakon o zaštiti radnika od diskriminacije na temelju fizičkog izgleda.
Četrdesetogodišnja Jennifer, samohrana majka, precizno je opisala sistem. Ubrzo nakon početka lockdowna njen mali catering biznis je bankrotirao. Potražila je posao dok se situacija ne poboljša. Jedan McDonald’sov restoran na istoku Francuske ponudio joj je poziciju menadžerica i prihvatila je. Isprva je htjela proći sve pozicije da nauči posao i dobije kredibilitet pred svojim kolegama. To je trajalo tek tjedan dana. Šefovi su joj objasnili da prije svega mora naučiti upravljati ljudima.
“Direktor mi je otvoreno naredio da linčujem svoj tim. Rekao mi je slobodno, imam povjerenja u tebe, zgazi ih, zgazi. Njih ne treba voljeti, što te više mrze, to bolje.” Jennifer kaže da su neke zaposlenike redovito vrijeđali i ponižavali. Jednoga dana dvama je mladim poslužiteljima ponudila karte za spa. “Nisam mogla ići, a karte su imale ograničeno trajanje…Kad je moj direktor doznao da sam ih poklonila pobjesnio je. Rekao je da ne miješamo žito i kukolj, da sam ja menadžer i nemam im što poklanjati.” Jennifer je odbila takve metode.
“Kad je vidio da sam za njegov ukus prebliska s kolegama, počeo je i mene maltretirati.” Sustavno ju je podrivao, tjednima je bila anksiozna, trpjela autoritarne ispade. “Htio me slomiti, pokušavao je na sve načine,” kaže. Izdržala je tri mjeseca, nije preživjela probni period. StreetPress navodi niz sličnih detaljnih iskaza. Diskriminacija, nasilje, nemogućnost zaposlenika da izbore svoja prava, posljedice na mentalno zdravlje, motivi se ponavljaju u svim iskazima. Većina onih koja se pobunila dobila je otkaz ili su ga dali sami, zbog pritisaka i osvete kolega i šefova.
“Menadžment u McDonald’su nestabilna je mješavina pritiska i poduzetničkog duha, “ rezimira StreetPress, “Voditelji restorana na WhatsAppu otvaraju grupe u kojima komuniciraju sa zaposlenicima zvan radnog vremena, vikendom predlažu zajedničke izlaske, izvan posla stvaraju se prijateljstva i lojalnost. Svakog zaposlenika koji ugrozi ravnotežu grupe, voditelji grupe nazivaju obitelj, brzo izoliraju i stavljaju pod pritisak da odustane od pokušaja promjene kulture i ponašanja. “McDonald’s pokušava ujediniti voditelje i menadžere kako bi lakše suzbijali interne pobune. Dovoljna je jedna riječ od šefa i cijeli tim se okreće protiv buntovnika,” kaže Miryam. Nakon ovih otkrića, francuski franšizeri McDonald’sa, morat će odgovoriti na puno neugodnih pitanja.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
