Što nas smeta u Dalmaciji? Dugogodišnja korupcija, vjerojatno najgora u Hrvatskoj

Dalmacija je najljepši dio Hrvatske. Ova ocjena, složit će se svi dobronamjernici, vrijedi i za otoke i za prirodu na kopnu i za gradove. Niti jedan grad u Istri i na Kvarneru, ne može se uspoređivati s veličanstvenom antičkom, srednjovjekovnom i renesansnom arhitekturom dalmatinskih gradova. More na sjeveru Jadrana nije ni približno toplo, privlačno i mirisno kao more na jugu Jadrana, a skoro svi bi istarski vinogradari, i mnogi slovenski, bili presretni da imaju vinograde u Dalmaciji.

Pa ipak, Dalmacija u mnogočemu i stalno zaostaje za Istrom, što je osobito došlo do izražaja u ovoj neobičnoj kriznoj sezoni. Razlog tome nije samo udaljenost. Od Zagreba do Zadra treba vam dva i pol sata vožnje, a da Šibenika još pola sata ili 45 minuta. Ne mnogo više nego do Rovinja ili Savudrije.

Uostalom, usred sezone, prije novog vala epidemije, Zadar je bio gotovo jednako pun kao Rovinj, a ni Split nije drastično zaostajao.

I onda se, naglo, Dalmacija pretvorila u žarište epidemije, dospjela na sve crvene liste, a s izvještajima iz Splitsko dalmatinske županije i danas počinju sve vijesti o koroni. Ovdje svakako valja podsjetiti kako je Splitsko dalmatinska županija bila rekorder po broju zaraženih i u prvom, predturističkom valu epidemije. A između dva vala dogodio nam se onaj nesretni korona teniski turnir u Zadru, koji je prvi kompromitirao Hrvatsku kao sigurnu destinaciju.

Važno je reći da je loša situacija s epidemijom samo jedan od segmenata dubokih društvenih i političkih problema u Dalmaciji, koji bitno utječu na njene opće turističke performanse i na održivi turizam u najljepšem dijelu Hrvatske. A te su performanse mogle biti bolje i u najboljim hrvatskim turističkim godinama.

Prvo, Dalmacija ima strahovito zastarjelu hotelsku industriju. Na cijelom području između tunela Sveti Rok i Pelješca postoji tek nekoliko vrhunskih manjih privatnih hotela na otocima, jedan potencijalno vrhunski veći hotel u Splitu, te još par solidnih većih hotela u Zadru i Šibeniku, što je uvjerljivo premalo. Prava five star hotelska scena s velikm brojem kreveta počinje tek u Dubrovniku.

Drugo, dalmatinska vinska industrija toliko je razjedinjena da imidž dalmatinskih vina, osobito crnih, već godinama ne postoji. U Dalmaciji djeluje nekoliko zaista vrhunskih vinara, poput Miloša, Bire, Tolja, vinarije Križ, Jo Ahaerne, Luke Krajančića ili Jakše Krajančića, i samo jedna maksimalno ozbiljna velika vinarija, bračka Stina, što je opet premalo za dalmatinski potencijal budući da Dalmacija raspolaže s najviše autohtonih sorti u Hrvatskoj i s nekim od najimpresivnijih vinograda na Mediteranu, od Dingača do famoznih primoštenskih terasa.

Treće, dalmatinska moderna proizvodnja hrane gotovo da ne postoji u relevantnim brojkama, ne računajući uzgoj tune, solane, i proizvodnju sira na Pagu. Najveća dalmatinska prehrambena tvrtka jest Pivac koji se, dok nije kupio udjele u Krašu, uglavnom bavio uvozom lošeg mesa. A dalmatinski poljoprivredni potencijali upravo su fantastični, ne samo u dolini Neretve.

Četvrto, apartmanizacija Dalmacije jedan je od većih urbanističkih i društvenih zločina u poslijeratnoj Hrvatskoj. Peto, gastronomska je scena srećom začuđujuće dobra, osobito kad je riječ o restoranima visokog ranga. Dalmacija ima ukupno tri Michelinove zvjezdice (ili četiri računamo li Pag, za koji se ipak skreće poslije Svetog Roka)  niz jako dobrih restorana na području Kornata i nekoliko odličnih restorana na Hvaru, Braču i Korčuli. Pelegrini je pak najnagrađivaniji hrvatski restoran uopće. Tu je još par sjajnih konoba poznatih na nacionalnoj razini, pa prilično korektna splitska bistronomija, te grupa vrijednih tradicionalnih ribljih restorana, gotovo ravnomjerno lociranih između Šibenika i Cavtata.

Šesto, Dalmacija ima uvjerljivo najrazvijeniji party turizam u Hrvatskoj. Peto i šesto, dakle dvije najkonkurentnije točke dalmatinskog turizma, osobito su značajne i kao pouka; radi se o strogo privatnim inicijativama, manjim ili velikim, koje nisu nastale u okviru postojećih poslovnih sektora. One su u stanovitom smislu čisti greenfield, koji nije bitno opterećen ranijim društvenim i ekonomskim odnosima. To je važno i poučno, jer loše strane Dalmacije i dalmatinskog turizma posljedica su prije svega naslijeđenih društvenih i ekonomskih odnosa.

Ni jedan dio Hrvatske nije toliko pogođen korupcijom kao Dalmacija.

U devedesetim godina politička je privatizacija uništila golemi dio dalmatinske ekonomije, uključujući prehrambenu, vinsku i hotelsku industriju. Uslijedilo je dugogodišnje razdoblje stranačkog bezakonja, pod egidom stranačkog upravljanja gradovima i županijama. To razdoblje traje i danas.

Dalmacija je već skoro trideset godina žrtva svih najgorih aspekata hrvatske politike; Dalmacija u tom razdoblju jest dobila izvrsnu prometnu infrastrukturu, dakle autocestu i nove aerodrome, no na svim drugim razinama ona je primjer jedne katastrofalne, pogubne političke prakse koja prirodno vodi u koruptivno društvo.

A koruptivno se društvo ne može boriti protiv epidemije, ne može razvijati održivi moderni turizam niti može dovoditi velike svjetske hotelske brendove niti podržavati specifične industrije poput prehrambene. Politička korupcija glavni je razlog zašto Dalmacija, koja ima superiorne prirodne i povijesne predispozicije, danas u mnogočemu zaostaje za istrom.

Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.