Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
John Baker bio je australski promotor koji je radio s najjačim lokalnim bendovima INXS, Men at Work i Midnight Oil. Nakon što je napustio glazbenu industriju otvorio je nekoliko vinoteka u Sidneyu i postao vinski detektiv. Malo prije Olimpijade u Sidneyu dobio je dojavu o lokaciji na kojoj se nalazi Staljinov privatni vinski podrum, u kojemu je sovjetski diktator navodno čuvao neka od najrjeđih vina na planeti. Baker je s poslovnim partnerom Kevinom Hopkom otputovao u Tbilisi.
Svoju avanturu opisao je u knjizi Staljinov vinski podrum koju je ovih dana objavila izdavačka kuća Viking, dio Penguin Random Housea. Knjigu uz Bakera potpisuje poznati novinar i vinski entuzijast Nick Place.
Prema legendi, podrum koji je Baker tražio nekad je pripadao caru Nikoli II. Nacionaliziran je tijekom revolucije 1918. i Staljin ga je nakon dolaska na vlast prisvojio. Staljin je tijekom Drugoga svjetskog rata navodno evakuirao dragocjena vina, među kojima su bila i neke od najvećih berbi Bordeauxa, u povijesnu vinariju Massandra u Jalti. Nije htio da padnu u ruke nacistima. Nakon rata, naredio je da se vina sakriju u njegovu rodnu Gruziju, u vinariju u blizini jednog rudnika zlata.
Informaciju o Staljinovoj tajnoj kolekciji Bakeru je 1998. faksirao njegov poslovni partner, poduzetnik Harry Zukor. Na prvoj stranici koja je izašla iz faksa pisalo je samo: Zainteresirani? Slijedile su stranice brojeva i riječi. Kraj čudnih pojmovima poput Ikema, Margota, Opriena and Latura bio je stupac s godinama: 1891, 1847, 1888, 1899, 1725, 1834.
Nekoliko dana kasnije Baker je shvatio da onaj tko je poslao listu Zukoru sigurno ne zna francuski, jer su nazivi vina bili napisani fonetski. Ikem je, naravno, značilo Château d’Yquem, a Margot Château Margaux. Baker je u rukama imao popis nekih od najvećih vina u povijesti. Zukor mu je rekao da se vina, neka od kojih su napravljena u 18. stoljeću, nalaze u podrumu s desecima tisuća boca u jednoj gruzijskoj vinariji u blizini rudnika zlata.
Rudarski magnat i Zukorov prijatelj kojega spominju samo kao Nevillea htio je kupiti rudnik. Njegovi gruzijski partneri tražili su milijun dolara za vina koja su tamo stajala. Baker nije imao novca da kupi vina, ali je znao ocijeniti autentičnost francuskih vina pa je s Hopkom, Zukorom i Nevilleom napravio deal o ravnopravnoj podjeli vrijednosti ako pronađu Staljinov vinski podrum. Vina su, uspiju li ih iznijeti iz Gruzije, planirali prodati na aukciji u Londonu ili New Yorku i podijeliti milijune dolara.
Informaciju o carskom porijeklu kolekcije Neville je doznao od svog prijatelja Georgea, pravi imenom Giorgia Aramhishvilija, vlasnika gruzijske vinarije Number One. “Prema Georgevim informacijama, Staljin je kolekciju podijelio na tri dijela, od kojih je najveći sakrio u Massandru, službenu državnu vinariju. Ne zna se gdje je drugi dio, vjeruje se da ih je Staljin sklonio u neku nepoznatu vinariju u Tbilisiju da ih nitko ne pronađe.”
Neville je imao informacije da je Staljin od posljednjeg ruskog cara naslijedio 200 tisuća boca vina ali da ih je puno propalo ili se popilo. Ostalo je 30 do 50 tisuća boca. Baker je bio skeptičan, ali morao je pokušati.
Kad su Baker i Hopko započeli odiseju, nisu znali gruzijske običaje. Knjiga je priča o strasti i potrazi, bivšem Sovjetskom savezu, živopisnim likovima koje su sretali po putu, o zatvorenom svijetu kolekcionara i obožavatelja rijetkih vina. Staljinov vinski podrum je velika priča s puno manjih priča i legendi. Poput one o informacijama o vrijednim kolekcijama koje je Baker dobivao iz brakorazvodnih parnica, ili o ponudi da Staljinov podrum kupi na neviđeno. O Zurabu, tjelohranitelju gruzijske vinarije koji na recepcijama hotela prijavljuje pištolje, i o dogovorima o carinskim formalnostima u automobilima na rubu aerodroma.
“Ukradena od cara, skrivena od Hitlera, otkrivena zahvaljujući trgovcu iz Sidneya,” piše u promotivnim materijalima Staljinova vinskog podruma. Izdavač Bakerovu knjigu naziva vinskom verzijom Indiane Jonesa.
Kad su Baker i Hopko konačno pronašli podrum, dočekale su ih boce s raspadnutim etiketama i dosta sumnji. Neke etikete bile su nezamislive, poput Château Suduiraut Sauternesa iz 1899. Neke su imale grb cara Nikole II. U podrumu je bila knjiga evidencije.
Baker se dalje nije bio siguran je li zaista našao blago ili je žrtva jedne od najteatralnijih prevara u povijesti trgovine vinom. Ako su vina i bila autentična, morao je riješiti niz zagonetki. Jesu li mu u Gruziji pokazali samo dio puno veće kolekcije? Kako će iznijeti vina iz zemlje? Hoće li gruzijska vlada polagati pravo vlasništva i proglasiti podrum kulturnom baštinom? Hoće li gruzijska carina propustiti boce da na vrijeme stignu na aukciju?
Baker i Hopko iz Gruzije su iznijeli desetak boca i poslali ih u Francusku na provjeru autentičnosti. Nakon toga, iz Australije su počeli dogovarati kupnju ostalih vina iz podruma, čiju je vrijednost Hopko procijenio na 7 milijuna dolara. Ali tu su počeli problemi.
George je prestao javljati, nekad ga nisu mogli dobiti po nekoliko mjeseci. Neville im je iza leđa kupio vinariju i podrum i tražio da mu vrate 12 vina koja su poslali na testiranje. Nakon toga, Baker godinama nije čuo ništa o podrumu. Prodao je svoju vinoteku i počeo se baviti konzaltingom za restorane, a poslije otvorio firmu za distribuciju francuskih vina.
Kontakt sa Georgeom obnovio je 2003, nakon nekoliko slučajnih susreta. George mu je rekao da Neville ipak nije uspio kupiti vinariju i da je podrum još na prodaju. Ovoga puta Baker je Georgea htio vezati ugovorom, na što ga je ovaj još samo jedno panično nazvao požurujući ga da kupi vina i zauvijek se prestao javljati.
Jednoga dana u Bakerovu je vinoteku u Sidneyu ušetao Zurab, tjelohranitelj gruzijske vinarije, i rekao mu da zaboravi Georgea i podrum. Njemu i Hopku zaprijetio je smrću nastave li s pokušajima da kupe zbirku. Za Bakera i Hopka priča je tu bila gotova.
Baker je uvjeren da je dobar dio vina koje je vidio kraj rudnika zlata u Gruziji autentična, da je zaista riječ o carskoj kolekciji koju je Staljin privatizirao i koja vjerojatno nikad neće doći na tržište. Ipak se posvetio drugim, manje riskantnim projektima.
“Iako su tema moje knjige vina, neka od najvećih vina na svijetu, ovo je zapravo priča o potrazi, o pustolovini iza željezne zavjese i traganju za jednim od Staljinovih skrivenih blaga. Da smo tražili zlatne poluge u potopljenom brodu ili umjetnička djela, priča bi bila ista,” rekao je Baker u najavi knjige.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
