Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Graševina je potencijalno najvažnije hrvatsko bijelo vino, ali je zasad najveća žrtva niza pogrešaka hrvatske vinske industrije. Graševina, koju opravdano možemo smatrati našom autohtonom sortom, uzgaja se doslovno svugdje u kontinentalnoj Hrvatskoj: od Međimurja do Baranje, s tim da su slavonsko-baranjski terroiri njeno esencijalno područje.
Graševina daje izvrsna vina u svim žanrovima. Slatke graševine spadaju među najbolja desertna vina koja se proizvode u ovom dijelu svijeta. Macerirane graševine pretvaraju se u moćna, velika ali elegantna vina, dok klasične suhe graševine pokazuju najveći potencijal odležavanja od svih hrvatskih bijelih sorti. Neke od njih postižu vrhunac tek nakon desetak godina, a najbolja vina mogu trajati desetljećima.
Budući da sjajno funkcionira u različitim žanrovima, graševina je idealno gastronomsko, pa tako i restoransko vino. Posve suhe, mlade i svježe graševine odlično prate kulene i pršute, ali i kamenice, riblji carpaccio ili sushi. Odležane, kremaste graševine fino idu uz vrganje ili smrčke, ali i uz jastoge, škampe i oboritu ribu. Polusuhe, naglašeno botritične graševine ponašaju se kao alzaška bijela vina: možete ih piti uz gusja jetra, odojak, lungiće ili BBQ rebra, ali i uz curryje i gyoze, jer njihov medni aftertaste ublažava ljutinu čilija te se prirodno slaže sa svježim đumbirom. Naposljetku, strukturom i teksturom velike, macerirane graševine poput Krauthakerove Kuvlakhe, mogu se bez problema piti čak i uz steakove.
Uz ove superiorne gastronomske značajke, valja naglasiti kako su graševine prilično jeftine. Dobre buteljke mogu se kupiti već za tridesetak kuna, dok je u rangu cijena od 50 do 70 kuna lako pronaći niz vrhunskih vina s puno međunarodnih priznanja. Zašto onda graševina ima razmjerno loš imidž na hrvatskoj vinskoj i restoranskoj sceni? Zbog kardinalnih pogrešaka nekih njenih proizvođača.
Graševina je ustvari žrtva nedostatka vizije, vrlo kratkoročnih financijskih interesa i izostanka zajedničkog djelovanja istočnohrvatskih vinarija. Katastrofa s kutjevačkim svojedobnim promoviranjem graševine kao vina za gemište nije usamljena. Čitav niz manje poznatih vinara kontaminirao je ugled graševine jeftinim i loše proizvedenim vinima.
Festival graševine nije se uspio nametnuti hrvatskoj javnosti autoritetom kojim to iz godine u godinu čini Vinistra, bez koje ne bi bilo ni sadašnjeg prestižnog tržišnog statusa, ni stalnog rasta kvalitete istarske malvazije. Naposljetku, definitivno se premalo radi na povezivanju restoranske industrije i graševine. Veliki Angelo Gaja stvorio je svoj mali imperij tako što je godina samo putovao i putovao i putovao, i promovirao svoj barbaresco po svim mogućim svjetskim restoranima: od New Yorka, preko Tokija, do važnih europskih gradova pa sve do pulskog Valsabbiona.
Proizvođači vrhunskih graševina mogli bi za početak organizirati promotivne večere u hrvatskim Michelinovim restoranima, pa iza toga barem više nitko ne bi mislio da je graševina vino za gemište. Pred graševinom je složen proces rebrendiranja i izgradnje imidža jednog od najvrednijih hrvatskih vina. Sadržajno, graševina zaista spada među najvrednija hrvatska vina.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
