Može li Tkalčićeva ulica preživjeti 2020. godinu?

U utorak oko pola jedan u Tkalčićevoj nitko nije jeo. Obišli smo sve lokale, i nismo vidjeli ni jednog gosta koji bilo što jede. Tek dvadesetak ljudi koji nešto piju, i par Woltovih i Glovovih dostavljača. Vratili smo se oko pola tri poslije grozne pizze u La Verni. Od nekoliko stotina restoranskih mjesta u Tkalčićevoj i obližnjoj Skalinskoj, naletjeli smo na manje od trideset popunjenih. Čak je i naša omiljena Royal India bila potpuno prazna.

Okej, u utorak je u Zagrebu padala pomalo neugodna, premda ne odveć hladna kiša. Opće je poznato da zagrebačkim lokalima promet drastično pada čim padne kiša. No, kiša sigurno nije glavni problem Tkalčićeve ulice.
Kao ni potres: veći dio Tkalčićeve dobro je podnio potres.

Glavni su problem Tkalčićeve ulice turisti i ponuda dizajnirana za turiste, po mogućnosti backpackere ili nogometne navijače, koji se nikad neće vratiti na mjesto gdje su jednom jeli jer im Zagreb nije stalna, nego tek vrlo prolazna destinacija.

Tkalčićeva je glavna zagrebačka turistička ulica. Barem 70 posto svih računa u restoranima u Tkalčićevoj plaćaju turisti. Stoga je sasvim logično da su meniji i kvaliteta kuhanja u Tkalčićevoj usmjereni prema turistima, onima koji ne traže puno i onima, ponovimo, koji se neće često vraćati.
Kompletan poslovni model restorana kao što su Leonardo, Nokturno, Bombay Grill ili History temelji se na rijekama turista. Kojih ove godine nema, niti će ih biti. Barem ne do prosinca i Adventa.

Tkalčićeva ulica ima samo dva ozbiljna restorana, Agavu i Royal Indiju te jedan solidan burger bar Rocket Burger. Recimo još da je Le Štruk u Skalinskoj zanimljiv i potencijalno vrlo uspješan koncept, ako se šire franšizira. Sve je drugo kvalitativno potpuno irelevantno, jer kraj stalnog zagrebačkog turističkog rasta kvaliteta nikome nije trebala. Novac je stizao sam od sebe, uz fejkani ugođaj originalne lokalne ili internacionalne hrane, kakva se u Tkalčićevoj , u stvarnosti, baš nikad nije pripremala i prodavala.
E sada, kada turista nema, i kad se zna da ih neće biti, pred vlasnike lokala u Tkalčićevoj postavlja se teško pitanje kome će prodavati te goleme količine loše hrane koje ni oni sami vjerojatno ne vole jesti ako baš ne moraju.

To se pitanje uostalom počelo postavljati već lani ili preklani, kad je, primjerice, postalo jasno da skupe varijante amaterskih restorana više ne prolaze ni u Tkalčićevoj, što se vidjelo na primjeru A Gentea, jednog od najgorih mediteranskih restorana koje Zagreb pamti, a koji nije izdržao ni dvije turističke sezone. Taj je restoran bio smješten u velikom, sada napuštenom prostoru Ivice i Marice, svojedobno popularne slastičarne i loše etničke gostionice. Preko puta Ivice i Marice prije petnaestak godina radila je Atlanta, kojoj je išlo izvrsno. I taj je prostor već jako dugo ispražnjen.

Usred Tkalčićeve prestao je nakon manje od godinu dana raditi street food specijaliziran za trganu svinjetinu, dok se u Skalinskoj još nitko nije uselio u prostor što ga je prošle godine napustio azijski fast food Umami. Tkalčićeva je, dakle, zbog niskog stila i stvarno grozne prosječne kvalitete hrane, počela ugostiteljski odumirati prije godinu ili dvije. Izostanak turista u 2020. godini ubrzat će taj proces.

Zaista je teško reći hoće li Tkalčićeva kao jedan od jačih zagrebačkih ugostiteljskih centara preživjeti 2020. godinu. Ako ne preživi, bit će to loše zbog dodatnog gubitka radnih mjesta u restoranskoj industriji, ali načelno neće biti posve nekorisno. Sve što se dešavalo u Tkalčićevoj ulici unatrag sedam ili osam godina , uz tek nekoliko iznimki , duboko kompromitira ugostiteljstvo kao pošten i kompetentan biznis. Tko god se želi baviti restoranima, taj posao mora shvaćati bitno ozbiljnije od prilike za brzi okretaj novca na račun ne baš dobro informiranih a katkad i ne odveć trijeznih stranaca.

Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.