Bečki Intercontinental primjer je oronulog hotela, kojeg spašava perfektno osoblje

U nedjelju ujutro u Beču je padao ne baš slab snijeg. Snijega je zapravo bilo sasvim dovoljno da zabijeli Stadtpark, preko puta kojeg se nalazi hotel Intercontinental. Pogled na bijeli Stadtpark iz sobe na četvrtom katu Intercontinentala gotovo da je jedino što vrijedi u toj sobi.

Sobe u bečkom Intercontiju male su, posve neluksuzne, s groznim, minijaturnim i neobično demodiranim kupaonicama, s plastičnim kadama i plastičnim zavjesama za tuširanje, i s najgorim hotelskim fenom koji smo ikad vidjeli. Tek debeli i meki jastuci na širokom krevetu podsjećaju na hotel s pet zvjezdica.

Ni javni prostori nisu mnogo reprezentativniji. Tepisi u lobiju izblijedili su i pohabani a bar, koji se svojedobno hvalio jednom od najširih kolekcija malt whiskyja, pretvorio se u nespecifično okupljalište s dobrom energijom i prosječnim pićima: srećom, zadržali su opsežnu listu whiskyja koja je, međutim, ipak slabija od najambicioznijih zagrebačkih barova.

U bečkom Intercontinentalu prvi smo put spavali prije desetak godina. Već je onda izgledao oronuo, pa samo se nadali da su u ovih desetak godina nešto promijenilo. Osim što je hotel dodatno ostario i osim što su, naravno, morali uvesti velike flat screen televizore, nije se promijenilo baš ništa.

Bečki Interconti spada u skupinu danas anakronih poslovnih hotela s pet zvjezdica kakvi su se serijski gradili šezdesetih i sedamdesetih godina. Oni koji nisu temeljito renovirani, danas prilično kompromitiraju brand, koji i dalje načelno pokazuje snažne znakove vitalnosti. Recimo, marseilleski InterContinental Hotel Dieu, otvoren prije četiri ili pet godina, primjer je vrhunskog luksuza u svojoj cjenovnoj kategoriji.

Premda, dakle, bečki Intercontinental ne ostavlja nimalo bolji dojam od zagrebačkog Westina (i zgrade su dosta slične), u taj bi se hotel svejedno mogli vratiti. Ne samo zbog izvrsne lokacije kraj Gradskog parka i desetak minuta hoda od Opere, nego prije svega zbog usluge koja je dostojna raskošnih hotela palača.

Čim smo parkirali ispred glavnog ulaza, pojavio se jedan ljubazni Talijan srednjih godina koji je preuzeo ključeve auta, da bi ga malo kasnije ostavio u garaži. U međuvremenu, bellboy je pokupio naše stvari i uspio ih dostaviti u sobu doslovno iste sekunde kad smo mi došli pred sobu (a hotel je bio itekako pun).

Kad smo krenuli u večernju šetnju, jedan od bellboya potrčao je za nama s hotelskim kišobranima. Kad god smo tražili taksi, automobili su dolazili po nas za manje od minute, a vrijedni momci iz Intercontinentala objašnjavali su vozačima kamo idemo.

Kad smo se odjavljivali, prtljagu i vrećice iz shoppinga ostavili smo u sobi, pa smo krenuli još malo šetati gradom.  Pošto smo se vratili u hotel, uredno složeni koferi i vrećice našli su se u našem autu, koji je bellboy izvezao iz garažeza nekih desetak minuta.

Eto, tako treba izgledati prava usluga s pet zvjezdica, što je za golemu većinu hrvatskih hotela posve nedostižno. Osim što imaju sjajan servis, u bečkom Intercontiju pokušavaju oživjeti hotel i nekim drugim softverskim elementima: primjerice, room service koji radi 24 sata, oko četvrtine jela na meniju nudi također 24 sata i to nisu samo sendviči, već i nka ozbiljnija jela, uključujući deserte od Valrhona čokolade, dok je vinska karta prilično solidna u izboru austrijskih vina.

Menadžeri bečkog Intercontinentala itekako su svjesni loših strana ovog vidljivo zastarjelog hotela, pa su ih odlučili kompenzirati onim elementima u koje ne moraju previše ulagati: prije svega uslugom, a zatim i pojedinim detaljima u F&B-u.

U Hrvatskoj, pak, hotelijeri uglavnom investiraju u hardver, dakle u nekretnine i namještaj, dok su ljudski, softverski elementi u priličnom neskladu sa samom hotelskom zgradom. Ta vrsta ignorancije prema usluzi, kao i neznanje o vođenju hotela u korist gostiju, glavni su razlozi zbog kojeg sasvim mali broj hrvatskih hotela zaista zaslužuje pet zvjezdica.

FacebooktwitterpinterestlinkedintumblrmailFacebooktwitterpinterestlinkedintumblrmail