U Hrvatskoj se nažalost ne proizvode dovoljno dobri pršuti, octovi, čokolade…

Znamo, naravno, da dio ovog naslova zvuči heretički. Hrvati su ponosni na svoje pršute,više naših pršuta poput krčkog ili drniškog dobilo je međunarodnu zaštitu, a brojni su se restorani i konobe počeli hvaliti imenom i prezimenom svog pršutara (što je konceptualno dobro). U stvarnosti, u Hrvatskoj ne postoji barem donekle masovnija proizvodnja vrhunskog pršuta. Isto vrijedi i za neke druge važne prehrambene proizvode poput octa, čokolada, kečapa, ajvara, svih mogućih umaka, prerađenih školjki, i tako dalje. Nasuprot tome, Hrvatska je uspjela razviti  manufakture i ozbiljnu razinu industrijske proizvodnje vrhunskih sireva, fantastičnih maslinovih ulja i prilično dobrih kobasica i salama. Slavonski je kulen vrlo često zaista izvrsna delikatesna roba, bilo da je riječ o privatnicimaa poput Damjanovića i Galovića, ili korporacijskoj firmi poput Belja.

Evo liste nekih proizvoda u kojima smo, blago rečeno, prosječni

1. Octovi

Niti u jednom samoposluživanju, kao ni u specijalnim trgovinama poput Bonkulovića, ne može se kupiti zaista dobar vinski ocat proizveden u Hrvatskoj. Dobri octovi postoje u mikrokoličinama, poput octa iz suvenirske kolekcije istarskog hotela San Rocco, ili pak legendardne, dugo godina odležavane Rajske kvasine Andre Tomića s Hvara. Neobično je, međutim, što se ni jedna veća vinarija nije upustila u bar malo masovniju proizvodnju i distribuciju tako neophodne stvari kao što je dobar vinski ocat. Ovdje bi valjalo podsjetiti kako je ocat od sherrya postao neizostavni element svjetskog gastronomsog abecedarija.

2. Pršuti

Hrvatska ima više tipova pršuta, ali bojimo se da se ni jedan se kvalitativno ne može uspoređivati sa španjolskim,  francuskim ni s talijanskim. Prvo, većina pršuta u Hrvatskoj, zvali se oni istarski, drniški, krčki ili dalmatinski, proizvodi se od mađarskih, danskih ili nizozemskih svinja, čije meso naprosto nema poželjnu strukturu. Za dobar je pršut iznimno važna intermuskularna masnoća, dok su kod naših pršuta masni i mesni dio vidljivo odvojeni, što znači da je mesni dio skoro nužno presušen, umjesto da bude sočan. Drugo, u Hrvatskoj postoji neobična navika presoljavanja pršuta. Naši su pršuti uglavnom neusporedivo slaniji od San Danielea ili Iberica, a višak soli uništava delikatnu slatkoću sušene svinjetine. Treće, razine kvalitete pršuta u supermarketima toliko je niska, da je uništila bilo kaav imidž pršuta, a još više stvarnu percpeciju o dobrim okusima i mirisima koje pršut može razviti. Pršut je danas u očima velikog broja potrošača nešto crvenkastosmeđe , masno i slano, što se u samoposluživanju na akciji može dobiti već za stotinjak kuna za kilogram (viđali smo i niže cijene).

3. Čokolade

Okej, imamo Kraš koji već stotinjak godina proizvodi razne čokolade, bombone, kekse i napolitanke i koji zaista jest snažan brand. No njegove su čokolade, kvalitativno skoro nužno u razini Milke i sličnih proizvoda. S druge strane, , u Hrvatskoj već više od 20 godina razni mali poduzetnici pokušavaju napraviti ozbiljne čokolade i praline što, međutim, skoro nikad nije trajalo osobito dugo. Veći dio takvih pokušaja ugasio se poslije nekoliko godina. Naposljetku, imamo i Nadalinu koja eksperimentira s najrazličitijm okusima čokolade što je svakako zanimljivo, ali njena kvaliteta varira, dok je distribucija prilično limitirana.

4. Umaci, senfovi, ajvari

Zagrebačka tvrtka Volim ljuto primjer je uspješne inovativnosti u ovom sektoru prehrambene industrije, koji je iznimno važan i za supermarkete i za restorane.

Većina zagrebačkih restorana polako se rješava Tabasca i prelazi na Volim ljuto, čiji je Brutalero zaista brutalan. No, osim Volim ljuto, i osim starog samoborskog branda, sjajne muštarde obitelji Filipec, ne znamo ni za jedan naš sličan, kvalitetom konkurentan proizvod. Neobično je da niti jedna naša veća prehrambena tvrtka nije ušla u proizvodnju nečega što se, ako je kvalitetno napravljeno i bar prihvatljivo dizajnirano, prodaje samo od sebe. Kad je riječ o ajvarima koje dio Hrvata smatra dijelom svog gastronomskog identiteta, situacija je puno gora. Želite li kupiti ajvar u trgovini, morate birati između Vitaminke i Bakine tajne.Zadnjih se godina, doduše,  pojavilo niz malih  privatnih prozivođača koji uglavnom igraju na kartu zdravog uzgoja i ručne proizvodnje, ali njihova je kvaliteta nestalna, a distribucija vrlo loša.

5. Kamenice i dagnje

U Hrvatskoj marikultura jača iz godine u godinu. Cromaris je vrlo dobro svladao tehniku sušenja brancina i orada, pa je dobio vrijedan proizvod za supermarket, koji košta bitno manje od lošeg dimljenog lososa. Šteta je, međutim, što se još nitko nije uspustio u masovniju proizvodnju dimljenih kamenica i dagnji. I jedno i drugo može biti zaista vrhunski specijalitet, s mnogstrukim gastronomskim potencijalom. Dobre dimljene školjke nisu samo još jedna od brojnih limenki ili teglica u samoposluživanjima, nego delikatese koje se po uzbudljivosti i zadovoljstvu što ga pružaju skoro mogu uspoređivati s finim konzerviranim gusjim i pačjih jetrima, što je također neispunjen a visoko komercijalni prostor na tržitšu,  koji još nitko u Hrvatskoj nije ni počeo osvajati.

FacebooktwitterpinterestlinkedintumblrmailFacebooktwitterpinterestlinkedintumblrmail

LISTE, RECEPTI...

VIEW ALL

Airbnb ima 25 posto veću tržišnu vrijednost od Hiltona. Budućnost hotelijerstva postaje jako zanimljiva

Agencija Bloomberg procijenila je tržišnu vrijednost Airbnb-a na 30…

5 trendova koji bi mogli obilježiti hrvatsku restoransku industriju u 2017. godini

Usprkos prošlogodišnjem rastu i najboljim rezultatima od 2008.…

Evo zašto ove godine na adventu svi jedu germknedle (RECEPT)

Zagrebački advent na Instagramu je jedan nepregledni ocean selfieja…

Sezona je počela. Donosimo listu najboljih hotela na Kvarneru i u srednjoj Dalmaciji

Pogled na mobitel govori kako će ovaj vikend…

9 vina za šparoge

Šparoge su gastronomski sinonim za rano  proljeće. Tržnice…

SAN ROCCO ZA KULT PLAVE KAMENICE Tri ozbiljna recepta s divljim šparogama koja možete skuhati kod kuće

Nema važnijeg vjesnika proljeća u Istri od divljih…

Komentirajte

    • Ante
    • 16/05/2017
    Reply

    Iako se slažem sa navodom da su naši pršuti u globalu ispodprosječni, treba ispraviti vaš netočan navod (za promjenu. zar je tako teško obaviti kratki “fact checking”? na što je danas spalo “novinarstvo”…): za istarski pršut (a mislim i dalmatinski. iskreno mi se ne da provjeravati) da bi se dobio certifikat izvornosti (iliti npr talijanski DOC) svinja mora nužno biti uzgojena na području Hrvatske (u pravilniku se navode čak i županije, ali to je suvišno jer koliko se sjećam navedene su sve). Za drniški pršut specifično je vaš navod točan, svinja može biti uzgojena bilo gdje (a koliko se sjećam, čak i zaklana i prerađena. mislim da je dovoljno sušenje na području Drniša). that said, ima par ljudi koji proizvode vrhunske pršute (ali ne, ništa što može konkurirati nekom kvalitetnijem ibericu)